Umoren u kikotu
čuje se rascvjetan lepet nestanka
još dugo nakon što se luči
u kapke tmine stegnu
do novog jutra
ja ću već otići.
Slutnja se ogleda u jezeru.
Uz ramena joj se magla diže
tanji joj čehru
mukla sjenka nasilna.
Nijedna mene zjena više neće dotaći.
Malone umire
pjevajući.
Sutonski obrisi kuća
po pločniku grešnom pisaljkom
sikću tintu na moju,
bez okolišanja rečeno,
pijanu glavu.
Straža za dušu pala je
u nesvijest.
U modro zapešće zagledan
puštam mučenički zagorjeli glas
da se u tmini rastoči
kao urok
sramotan.
Sotonski otisci kopita
od sjena se ukazuju krotkim
korakom zvjerinja ćud kvasa.
Srastam u nemoć
koljenima kroz beton.
Poput jarca
obijestan.
Peti je sat iza ponoći. Java je mamurna i pusta. Niz ulice se zrak kotrlja u snenoj onaniji ljetnih mirisa. Već dugo hodam i čini mi se da se ne mogu zaustaviti. Svijet se otkriva onima koji putuju pješke. Na putu sam dugog oproštaja i ne mogu stati. Taj čas nikada ne smije doći. Gledajući u zakrivljenu leću TV prijemnika, u stanu izgubljenom negdje u Tokiju, jedan filmski genije govori o suvišnosti slike svijeta pored toliko televizijskih ekrana. Javu ismijava njen preobražaj; samo neuništiva mimika može trenutačno prognati stvarnost u zaborav. Oni koji putuju pješke crtaju okvir svijeta. Oni koji sanjaju pješke crtaju okvir bez svijeta.
Ne sjećam se trenutka početka zaborava, kao što se ne sjećam prvih sekundi svojih snova. To nije nikakvo čudo, već samo moja potreba za trezvenim iščeznućem, za činjenicom nestanka. Zaboravila sam da se krećem, ne prepoznajem okolne fasade. Prije nekog vremena, starija poznanica mi je opisala scenu iz svog života na početku rata – bila je to prva granata koju je ikad čula i od straha je počela lutati, zaboravivši put do fakulteta. Uspjela se sabrati tek kada se žmireći prepustila inerciji tijela i pustila ga da, kao i bezbroj puta do tada, pređe poznatu putanju. Bilo je to svjesno izazvano mjesečarenje. Gotovo da bih se mogla prepoustiti istoj ideji – potajno osuđujući svoju nemaštovitost kao simptom mediokritetstva – da se iz daljine nije čuo jak grč vjetra od kog sam porivno skrila tjeme. Iznad moje glave vinulo se jato. Rasute po svodu, ptice liče na sazviježđa. Svjetlost je obrasla u sivo perje. Sve mi se to čini kao dalek prizor, idilično komešanje, strune gradskog pejzaža na još netaknutom jutarnjem zraku. Od mene do tog pozorja uvijek je ista, uramljena daljina, a njene su mi ivice orijentiri. Promatram ih kako trnu u magli, čekam da puknu od hladnoće. I ja ju, na jarkom suncu, osjećam. Zamišljam kako se put crvasto savija prema tlu, poput ponornice. Samo sam jednom molila zemlju da se otvori; željela sam da mi tijelo do te mjere utrne da strese svu tvar i sve boje sa sebe, da ostanem tanko staklo, prazan praporac.
Obješeni zvonik udara prvu četvrt. Pod jakim odjekom stresam plećke, osjetivši tutanj boli ispod majice. Kao da mi je niz leđa razapeta žica, a ne zalutala vlas kose. Blizu ponoći sam počela zaboravljati. Lice svijeta postalo je smiješnim, hvatalo je dah, a ja sam ga već jednom gledala kako umire. Neke uspomene iz tog davnog perioda ostale su zanemarene, poput ugruška krvi u ušnoj školjci. Kapcima sam se sakrila od njihovog besmisla, a on mi je u ponoć opet došao pred oči. Koliko sam puta trijezno zaboravila apsurdnost nečeg i koliko je puta to bezumlje s namjerom, zarad puke vjere, smeteno? Zaboravom se čuda dopuštaju. Zbog tako izazvanog, tobožnjeg trika, ja sada ne znam kako, ne znam kako se zaustaviti. Pod svaku cijenu treba uteći, pod zemljom poput ponornice teći.
Jedan čovjek spava na autobuskoj stanici. Oko njegovih leđa se, poput oklopa, savila limena šipka. Kroz usne mu se provlači pisak daha, diže okovratnik košulje. Nadam se da nakon buđenja neće glavu naglo zabaciti unatrag i povrijediti potiljak. Nadam se da mu san nije bolan. Za lijevim uhom mu je udjenut uvenuo cvijet. Čini mi se da taj čovjek već odavno spava.
Banalnost koju sam si priznala prije nekoliko sati prvi put sam susrela nakon razvoda. Bila je to prva i jedina sekvenca mojih snova sa istim motivom, koji se u roju suludih mutacija, na kraju, raspao. Jutros sam se sjetila jednog od tih snova. Očuh me je pratio ulicama naselja u kom smo živjeli tokom mog djetinjstva. Bježala sam od njega i u jednom prolazu primijetila da mu je lice drugačije, ogriženo očajem bijesa. Potom sam čula glasove iz nepoznatog pravca. Govorili su mi da je našao masku sebe i otad izgubio um. Pogledala sam ga bolje: bila je to drvena, jarko obojena maska, sa oštrim linijama brade i jagodica, sa crnim, drvenim očima. U tom času me je spazio pa sam nastavila bježati, sve do buđenja.
Susret koji se desio oko ponoći ličio je na susret s očuhom, prije mnogo godina. Gledao je u nekom drugom pravcu, no ja sam se bježeći glavom bez obzira – izgubila.
Trg je zarastao u kitnjaste plastične krovove izložbenih šatora. Sunčeva razvaljena vilica klatila mi se oko stopa; ne osjećam umor, samo znoj, koji se duž razdjeljka počinje skupljati u nisku masnih kapi. Otvoren prostor platoa je bio loša ideja, stoga se vraćam ka autobuskoj stanici. Tako ću provesti još vremena sa sjenkama duž uskih ulica. Duboke udisaje ometa mi ona vlas kose. Kao mala sam se često strašila da mi uholaža vreba uho dok spim, a vlas kose bila je drugo po redu od mojih umišljaja samoranjavanja. Zavlačim ruku pod majicu uz jak tresak trupa. Tu ne nalazim dlaku, već golublje pero. Puštam da mu graške znoja otrese zrak, potom ga kačim za uho, naslanjam na obraz. Dobro je da sam pobjegla – nisam slutila da ću te susresti i dobro je da sam bijedno pobjegla, zadržala dah i mukom se odbranila od uvreda što su plesale na vrhu jezika. Ti uopće ne sličiš mom očuhu. To bi bio kliše. Ti meni sličiš i stoga je uistinu dobro da sam pobjegla. Sad smo svi mrtvi jedni za druge.
U sporednim ulicama zrak protiče gusto pa se u rana jutra pričinjava kao memljiva, gasna zavjesa. Šta bi se desilo da se atmosfera počne nekontrolisano, poletno zgušnjavati? Zaledio bi se svijet, konačno stasao u svoj statični okvir. Skorenih stopala naslanjam se na limenu prozorsku klupicu, duboko udišem i obećavam sebi san nakon neprospavane noći. Plačem, a moje suze lebde oko mene.
Zaborav je rupa na košnici, a iz nje
bjegonosne iskre riječi uokviruju sebe u ikone.
S druge strane zida držim im svijeću.
Junak priče toliko dugo hoda
da više ne zna kako stati.
Ima li naklona za samoizgaranje?
Njegova kob će transom grubog gnjeva
i debelim klupkom gromonosnih oblaka
prepasti uzavrelu i samodopadnu,
samoprozvano prijateljsku
ruku dičnog spasenja.
Na njenom dlanu je masno srce sućuti.
Sklisko niz prste se cijedi
za koracima
vapaj.
U prolazu se cakli perje. Rekoh, u prolazu su izgubljena, srebrena krila; i slabašna tijela u lokvama drhte. Krećem se praćena sasvim suvišnim mislima, što iz pakosti tište. Žarišni krug suza po tvojim ljepljivim obrazima ostavlja skorene brazde malodušja. Svaki zavežljaj riječi brižno sam uručila kao paćeništvo. Kada oči zinu pred rojem tvojih besmislica, jedino što preostaje je prkos. Mȗkom protiv fantomskih muza. Krećem se u krugu učahurene magle, sasvim suvišna. Život je istinit samo u duploj ekspoziciji: na dnu prolaza je vrt, presječen kapijom; u daljini je prosuto kamenje, a u prolazu se cakli rasuto perje. Snijeg među prstima je poput mlijeka niz pseću sisu, što viri iza ugla željezne kapije. Gledaš li u prste ili u kujine bradavice – izgubljeno je – nije čak ni izgubljeno jer se svijest uvijek odmotava, uvijek unatrag; jedino se u sjećanje može vjerovati. Treba što ranije izgrebati mrežnjače. Rekoh, grebati, ne žmiriti. Ne znam da li me ne čuješ ili ne slušaš. Imaš li ključ? Nema, ustvari, ni brave. Neko bi samo pocijepao konopac. Pukao ti je kapilar blizu sljepoočnice. Otvarajući kapiju sklanjaš stvrdnut snijeg. Možda su lezije, zgrudvane u karotidi. Pratim žilav, pacovski rep na stepenicama. U dnu je rupa ka podrumu. Zidovi u okviru vrta nabubrena su mreža uspinjača i korova. Iza svakog prozora zavjese su zgužvane u prijeteći lik. Meni liče na urokljive oči. Iznad podruma se pruža sprat zazidanih prozora. Jedno starije kuče vreba onaj pacovski rep za ručak. U šakama držiš zaleđenu šteku. Imaš li ključ? Brava se ne topi. Promočenog pogleda zjapim u studen vrt. S visina se čuje košmarni hor; pastelnih čela i obraza, nemani iza zavjesa pružaju svoje sjene. Uzalud guraš limena podrumska vrata. Koraci su ti jalovi. U ovaj crni čas, u vihoru klonulog daha – besciljni. Tvoja nespretna zatečenost životom rijetko je dobrodošla. Ne mogu pomoći nikome od nas. Rekoh, nema spasa jer je sve već okončano. Osjećaš li kako se krećemo u petlji zaborava? Suvišni ljudi. Zajedno uspijevamo otvoriti vrata. Unutra, mrak siječe plećke u isprekidanim odjecima. Niz hodnik te vodi jaka, strana struja. Nisi ga morao ni sakriti. Sklupčan je u sjenci zida. Kada sam ga prvi put čuvala među dlanovima, tjelešce mu se grčilo, kužno i potpuno strano. Rekoh, bio je zvjerinje dijete. Prestani plakati. Udavili smo mu bolest. Prestani plakati sad kad si ga napustio, oče. On je naša slijepa pjega. Toliko je sitan da ga nisi morao sakriti. Bit će dovoljna plitka rupa, dok se tlo otopi.
Da sam mjesec u godini bila bih: februar, jer sam hladan i svi me mrze.
Da sam dan u sedmici bila bih:sundaaay bloody sundaay.
Da sam dio dana bila bih: ovo je toliko glupo da ne mogu smisliti odgovor.
Da sam planeta bila bih: ...i ovo.
Da sam životinja bila bih: Iskra.
Da sam muzičar bila bih: Roger Waters.
Da sam dio namještaja bila bih: stvarno?!
Da sam povijesna ličnost bila bih: James Joyce.
Da sam ptica bila bih: pa otkud ja znam kako je to biti ptica?
Da sam biljka/cvijet bila bih:ruža, ružica. -.-'
Da sam muzički instrument bila bih: onaj čudni instrument koji se svira tako što pomjeraš ruke ispred njega i time utičeš na valove koje on proizvodi.
Da sam boja bila bih: crna.
Da sam emocija bila bih: tuga.
Da sam povrće bila bih: stvarno ne znam bih li se mogla izdići na tako visok nivo egzistencije.
Da sam zvuk bila bih: uvodni dio pjesme Atrocity Exhibition.
Da sam jedan od pet životnih elemenata bila bih: -.-
Da sam automobil bila bih: -.-
Da sam pjesma bila bih: Mad World
Da sam film bila bih: The Suicide Theory
Da sam knjiga bila bih: Idiot.
Da sam hrana bila bih: Cheesecake.
Da sam mjesto bila bih: Tibet.
Da sam materijal bila bih: a pa wtf? Jebeni poliester.
Da sam riječ bila bih: thelos.
Nominovao me TedStankovich, a ja nominujem sve koji pročitaju ovaj post. Ovo je moj posljednji post na blogger.ba. Povremeno cu objavljivati Misli i neke price na Wordpressu, ali neću vise stavljati linkove za njih ovdje. Puno pozdrava svima,
lamce08.
I nitko nema snage
da odagna propadanje
i nitko i ne pokusava
da bude vise od hladne zelatine
