30.01.2021.

Bespuće

Oko Sonje prsten je pȗta. Svjetlost se gruša među betonskim dlanovima, a čekinjasto granje sapliće o stepenike. Mada ne vidi nikog u blizini, ćuti potrebu da skrije lice. Razapet pedalj prstiju skuplja vjeđe u stegnutu pesnicu, trepavice u suzno zrnevlje. Samo su snovi pronični, Sonja.

Prizemni izlozi razlažu joj odraz u mliječnu sluz. Nište pređašnji sram i lice odvode u nepočin. Sonja vidi kako joj se pút gnoji prašinom i vlagom na hladnom staklenom pokrovu. Mnogo izloga je smrskano, Sonja, ne gledaj u taj sneni zjap. 

 Čovjek zuri u rupu na pločniku. Ćela mu je rumena od studeni, tijelo nad rupom skoreno u čučanj. Sonja utom čuje lavež i skreće pogled ka rupi. Čovjekovo lice mreška se u tromom ritmu, steže kapke u zjenične žaoke. Sonja razmišlja o dubini rupe u srazmjeri sa glasnoćom laveža, u mislima skicirajući podzemni pandemonij. Iza čovjekovih leđa niknu crn rep, a potom se Sonji ukaza ostatak pasjeg tijela, poput jata bubašvaba trkom ispuni ulicu. Par raskršća niže, rep se i dalje klatio oko Sonjinog tijela. Krug se polako sužavao. 

*

 Nije prošlo puno kad je shvatila da ide u pogrešnom smjeru. Na fasadama su se rascvjetale crne modrice. One koje nisu spaljene u zazorje su puštene - ruine uništenih pročelja, raznesena ili udavljena lica. Ulice su svjetlije no prije, jarke oči neba okružene jačmirima. 

Sonja se pita je li zaboravila gdje ide i zarad nemira sebi izmišlja priču o odredištu. Iza prolaza je kvart s neboderima. Duge prozorne vijuge prate haustor kroz katove. Od mulja se jedva vidi cvijeće prislonjeno uz staklo. Lisnatoj ploti stanjeno je meso do trulog crnila. Granitne su latice patvorina mirisa. Staklo se čini sve debljim, ono je Sonjin portal besćuti. Iza ugla čuje se zadah topline. Pogon je uz zgradu smješten u staklen kovčeg. Riđi lim bruji, a Sonja od samoće umišlja ljudske glasove. Prekida je zvono u pun sat. Gleda kako od mjedenog tutnja trepćući izviru sjene iz uskih rovova. Samo se u ponekom prozoru širi luč. Granitni šiljci crnog cvijeća cure niz zidove, kače se o fasadne kratere. Sonja samo čeka da vapno krene mekšati, da se svjetlost iz prozora udahne i povrati u mrak. Ovoga puta se sjeti gdje bi mogla otići. 

*

Iz podruma se uz stepenište uspinju čahure vlage i dima. Niz Sonjino tjeme muzika se razlijeva kao iz oštre jajčane ljuske. Konačno ne čuje svoje korake. Sjeda za sto u ćošku. Opet skriva lice, gura riječi u dlanove i mora ponavljati šta želi naručiti za piće. Razgovori tako skončavaju u banalnostima, minornim i suvišnim riječima. Vidi ih kako se klate, šire se sve dok ne dodirnu oba ruba obzora, sakrivši joj glavu kao crn ćulah. Kroz prozor kvasa snježna kaljuža. Sonja zuri u amorfne žile sve dok ne začuje tup udarac od staklo. Vidi golublja krila kako teturaju blizu njenog lica. Tijelo se smiruje na klupici. Sonja ga sklanja sa večernjeg zraka. Za stolom mu drži svijeću, jagodicama tapka kruto perje. Ubrzo pod njegovim okom vidi lokvu krvi. Voštana svjetlost prekriva ga zlatnim pokrovom. 

Sonja u svom strpljenju zaboravlja šta čeka. Ona prestaje značiti. Zamišlja da je neki drugi dan, neke druge godine i stvari ostaju iste, na Sonju i njen grad spušta se zvjezdana patina. Fantomsko življe utiskuje svoje zube u želatinski zrak. Sonja guta svoj smijeh. Golub izgleda živ ako ga gledaš iz desnog ugla. Čovjek za stolom blizu njenog gotovo je usnio. Na njegovu je licu tišina bez konca, dobro uštimani spokoj. Ruku je u krilu sklopio u gnijezdo. U njegov goli dlan ostavlja goluba da počine.

*

Zubi kiše tuku strehu. Na kraju pomračja vidi se svjetlo. Lepeza lučne crvéni skriva kraj slijepe ulice. Portal se širi u Sonjinim očima. Na njegovom okviru plastična je ljuspa umjesto stakla. U najlonskoj leći zrcali se Sonjino lice, a s druge strane šumi čovječiji glas, želeći joj dobru večer. 

Sonja brižno kroti najlon na vjetru. Čovječuljak sjedi na stolici srasloj u pod. Drvo joj je progledalo, ispljunute graške crvene boje kližu se po podu. Na trenutak, Sonja zamišlja da je čovječuljak dio galerijske izložbe, da nikad ne ustaje s te stolice, koju redovno i uzaludno neko boji u crveno. 

Vlasnik galerije se ipak ustaje i kreće prema Sonji. Dok hoda, nosom bode zrak, pomjerajući glavu poput puževog ticala. Ako promatra njegovu sjenu, Sonja ne vidi ove tikove. Na zidove galerije naslonjena je armaturna mreža, a slike su obješene na nj. Sjene od svega dva reflektora uvlače prostoriju u očište bez žiže. Sonja promatra slike iznad sebe iz male udaljenosti, motivi se gube u mustri boja. Jedna od njih njiše se u pljesnivom ćošku, tačno iza glave ponovno usjedjelog čovjeka. Čini joj se da mu se glava klati zajedno sa slikom, kao da tek u mraku postaje vidljiva. Čovječuljak duboko uzdahne i pušta Sonju da se približi malom ramu. Pod sjenom njenog lica rodi se slika. 

*

Koraci joj se sad gube u svjetlosivom papiru, prateći grafitne poteze. Oči su joj umotane u čvor narisanog lika male balerine pred proscenijem. Skrušeno naslonjena na daske, raspliće baletanke. Odora joj je prosta, a lice blijedo, gotovo prazno. Čisto lice u čistom prostoru. Mimikrija neproničnog. Sonjini se obrazi kao zlatom nadojiše i ona užarenih očiju napusti galeriju. Do nje nema puta, samo obruč blijede vatre.