23.10.2020.

Tiho nasilje

Šta je to nestalo u trenutku, nestalo u trenutku praznom - postalo? Vanjina kuća niče u pustoši. Usred krova viri dimnjak. U njemu čami čiopa, a Vanja je vreba iz ognjišta. Tijelo joj je gipko tane, veliko kao cigle u dimnjaku, njenom novom staništu. Vanja broji gnijezda, trebao bi ih spržiti do zime. 

*

Vrijeme stoji mirno u mjestu, a Vanja siječe voće. Nož mu tobože slučajno struže jagodice prstiju, vrijeđa zanoktice. Šake mu sliče amorfnim kožnim izraslinama. Prsti su dugi, uvijeni jezičci. Koža mu je čista i modra, tanka, strogog dodira. Ne gleda šta čini s voćem, ne osjeti nož niti koru kako mu se oko zglobova uvija. Kroz prozor gleda susjednu kuću i nepoznatu žensku priliku kako sjedi u biblioteci. Tijelo joj je poput kuke zakačeno za listove koje steže krilom. Povremeno se klati, opsjednuta zidovima punim knjiga. Kretnje se naglo usporavaju, Vanji njeno lice izgleda kao napukli porculan. Kroz procjep usana počinje govoriti. Vanja očekuje sagovornika na pragu biblioteke, ali kroz portal zjapi samo mračan hodnik. Porculanska maska govori samoj sebi. Njene riječi su hitre, oko njih bjesne zrak i prašina. Vanja promatra ženino lice kako crni u fantomskoj sjeni. Otisak tmine prati joj korake. U nemoći histriona, Vanja poče oponašati ženine pokrete - neka se zli dusi od nje njemu okrenu. Žena sve teže hvata dah, pokušava se udariti u leđa. Utom joj ruka slučajno, sasvim slučajno, presiječe vrat, sudari se s policom i klonu na pod, uplakana. 

Vanju naglo opsjednu osjećaj srama. Po voću pada neonsko svjetlo, izgleda blijedo i bolesno. Čuje čiope u dimnjaku, jede bolesno voće da brže zaspi. U snu čiope kljucaju zidove njegove kuće, sve dok se zidovi ne smekšaju u bijelu rijeku. Dok spava, Vanja ne vidi da reflektor s gradilišta baca crveni krug na ognjište. Svjetlo se u trenu ugasi i neko pokuca na vrata. Časkom nestade ona slučajnost, ispred Vanjinih lijenih kapaka. Gdje je vrijeme bezbolno. Vanja širi nozdrve u slutnji jave, pita se može li suzbiti strah ukoliko povjeruje da je kucanj san. Još jednom spaja trepavice, tjera noć da se sklupča u njegovo tijelo poput kalupa. Dug nokat pišti niz staklo. Vanja ga itekako čuje, zamišlja sitni čiopin kljun pritisnut uz okno. Zna da nije tako. 

Šta to blijedi u njegovom kapku, šta to blijedi?

Probudio se u košnici svjetlaca. Pred njegovim očima sitne bijele žile debljaju, debljaju. Iza vrata stoji starac. Ruke mu uz sraslo tijelo sežu do koljena. Onim dugim noktom gnjavi usne, krvari dok govori. 

-Ja sam došao da pošaljem ovo pismo, ovu kovertu sam htio. Da ode, da ne umre. 

Oreol iza starčevih leđa poče treperiti. Vanji se pred očima rađaju slijepe pjege. Taman je pošao reći starcu da će mu on poslati pismo, kad noćni gost progovori: 

-Pišem pukovniku

Vanji je u guši zavežljaj pljuvačke, treperi od kikota. 

-Pukovniku nema ko da piše - sroči u jednom dahu, tražeći na starčevoj čehri znak tihog odobravanja, kao da je upravo otvorio prolaz u neki tajni svijet. Starčeve nosnice se lešinarski raširiše, svežanj dlaka na glavi mu se napnu u krijestu. Konačno se u punini ukaza crveni oreol iza njegovih leđa. Vanja nevoljko napravi mig i pozva starca unutra. Pomisli koliko stvari u životu radi iz sažaljenja, trebalo bi spaliti, spaliti sve to. Umišljene veze s ljudima, lažne, lažne, lažne iskre smisla, kao talog smole u uhu.

-Oguglao na guguk ptica. Nešto ti guči u tami. 

-Bolje i to nego što s mosta ciči - odvrati Vanja. 

-Da, prošao sam pored gradilišta. Gorda gizdavost je to zdanje. Nešto ti grize u gorčini. 

-Ko je Pukovnik? 

-Ti znaš ko je on - reče starac, podmuklo zaškilji očima, kao da je iz svijeta pred njima iščezla i najmanja slutnja naivnosti. Vanja to primijeti i stvrdnute kapke zaklopi oko dugog nokta, utisnutog na starčevu rasječenu usnu. Krv mu je toliko gusta i lojna, nikako da kapne. 

*

Vrijeme stoji mirno u mjestu, a Vanja siječe voće. Gost voštanim bjelonjačama zuri u  ognjište gdje se ponovo ukazala crven. 

-Ja najviše volim okus trešnje. 

Vanja se još jednoč zavede starčevom igrom riječi. Riječi, sve su riječi dosjetke, a ne zagonetke. 

-Gledali ste film? 

-Nisam, ali ona jeste. 

Vanja je promatrao starca u odrazu prozora osvijetljene kuhinje. Niti jednom nije trepnuo. Nosnice i kosa ostali su mu isti otkad se nakostriješio. Nije bilo svjetla u ženinom prozoru. Vjerovatno je otišla na počinak. 

-Doselila se nedavno. 

-Povela me je sa sobom. Poletna ptica u zaborav zadire. Kljunom kivno kriče i potom zamire… Ja lično ne znam kakav je osjećaj zaborava, ali izgleda da su svi zaboravili pisati Pukovniku. 

-Meni se čini da si zaboravio sve osim Pukovnika. 

-Sve je nestalo u trenutku, nestalo u trenutku živog raspadanja. Ja imam samo ona sjećanja koja su zapisana. Samo riječima - ja postojim.

-Hoću li ja, hoće li ona - hoćemo li ostati u tvom sjećanju. Kako znaš za Okus trešnje?  

-Dopisujem, dopisujem… Dok pište gordo riječi, ti me vidiš radi slova, znakovito biće prizivaš. 

-Šta želiš ti od mene? 

- … Da pošaljem pismo. Prpošan polet, učini da mi se zapis i u ovom svijetu čuje. 

Vanja je istog trena utonuo u muk. Gost nije jeo naranče jer Pukovnik u romanu ne jede naranče. Sjetio se kako na posljednjoj stranici govori svojoj ženi da će njih dvoje ubuduće jesti govna. Nasmijao se u sebi. Taj bi razvoj situacije ipak bio otrcan, a i nije bio spreman šaliti se s čovjekom koji ne trepće. Spava li Pukovnik u romanu? Zaboravio je.  Ali sigurno ne jede naranče. 

-Poslat ćemo pismo ujutro. 

-Ovu kovertu sam htio. Da ode, da ne umre… Ali fali mi pismo. 

-Pa šta je u koverti? 

Vanja se utom posveti starčevim rukama, zaigranim prstima dugih sjena. Cijela mu se krinka tijela izvija u zvjerinji osmijeh. 

-Pismo. Nenapisano. 

-Jer? 

-Kvrge na prstima su mi krikom isklesane. Trebam tebe da mi napišeš pismo. 

-Pa dobro. Ujutro ćemo. 

*

Tog jutra je ognjište ustaklio pastelni, crveni zar. Starac se nepomično gnijezdio na sivom suknu kauča. Po uveloj krijesti mu sunčeve zrake šaraju glavu. Pruža Vanji prazan list papira. Izgleda kao da je bio pod papirom na kom se pisalo - bio je pun tragova utisnutih riječi.

-Piši ovako: "Dragi prijatelju, čitave bi godine morao biti prosinac - čovjeku se čini kao da je od stakla. Ali, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka…" 

Starac je postao pokvarena ploča. Doslovno - intonacija i ritam govora su mu svaki put bili identični, riječi su u govoru vaskrsavale. Vanja primijeti da mu misao o pokvarenoj ploči dolazi i vraća se. Probao je staviti tačku na rečenicu, no pisaljka se nije htjela zaustaviti. Kretala se tačno po onim žljebovima slovnih tragova od prije. Iza Vanjinog ramena, muha se dizala i spuštala na jednu te istu krišku naranče. Vanja više nije mogao treptati. 

Strpljivo je čekao da ispuni cijeli list papira. Tačka mora doći. Priča mora skončati, inače nema smisla, inače neukusno sliči životu. Ubrzo je počeo pisati po stolu, s vrhova šaka uvijali su se plamičci tinte. Opet mu se javi misao o tačci. Potom misao o tome da ovako nikada neće završiti pismo. Pukonik je našao čovjeka da mu piše, u bezdanje. Noć je bila izrazito hladna pa se Vanja pita koliko se ptica skupilo u dimnjaku. 

Bird of prey flying high, gently pass on by. Bird of prey flying high, am I going to die? 

Pita se hoće li se i on rasplakati. Čiope su se prije skupljale u stubovima napuštenog mosta, a sada im s gradilišta ostatke gnijezda bacaju po Vanjinoj ulici. 

Glava mu polako kvasa od bremena misli. Stvarnost stoji, a misli se roje. Zapravo, to svijet stoji, a riječi se roje u začaranom krugu - tko čeka, taj i dočeka. Sve bi moglo nestati u trenutku, nestati u trenutku. Oklijeva išta više pitati starca, jer je siguran da su riječi jedini način na koji Pukovnik uhodi stvarnost. Možda i pokreti - bilo koji vid znaka. Vanja ne zna je li moguće da on sam prestane značiti. Nestati, uteći u trenutku, biti zaboravljen. Čak i nakon smrti ti naprave grob - da te označe. Onda si istinski odsutan, onda te znak za vječnost pobijedio. Šta bi se desilo da Vanja nađe Márqueza na polici i suoči gosta sa inim zapisanim sebstvom? Bi li se otvorio vječni portal i usisao Pukovnika natrag u roman? Stvar bi morala biti ipak malo kompleksnija. Sve bi ovo moralo nešto značiti. Vrijeme je da Vanja preuzme lik uhode: 

-Znaš li kako je Joyce riješio stvar sa pijetlom i pismom? 

-Tkočekatajidočekatk… 

-Ne moraš puno čekati, reći ću ti. 

Vanja zna da ovo mora sročiti u času dok se ne počne ponavljati. 

-Kokoš je rašerupala pismo. U Fineagana buđenju. Čiope će doletjeti i uništitipismoznašli… 

*

Prva čiopa sleti na Vanjinu ruku, snažno mahom krila oborivši pisaljku na pod. Druga čiopa uđe kroz dimnjak nešto sporije i poče vući starca za krijestu. Za njom uđe još jedan dio jata. Bivale su sve tromije u letu, kljucale Pukovnikove voštane oči. Vanja je promatrao tu erupciju krila, usporeni snimak pernatog vjetra. 

Jedna od ptica posiječe starčevu usnu, a onaj balon gnojne krvi na njoj puče i poče curiti crno. Vanjina se ruka prestade micati a ptice polako počeše nestajati, vratiše se u kolovrat riječi iz kog su i potekle. Starčevo tijelo izdahnu, kože smežurane u crnoj lokvi. Mastilo uskoro izbrisa svaku riječ pisma. Ostali su samo otisci pisaljke u papiru, znamen prokletstva.