30.01.2021.

Bespuće

Oko Sonje prsten je pȗta. Svjetlost se gruša među betonskim dlanovima, a čekinjasto granje sapliće o stepenike. Mada ne vidi nikog u blizini, ćuti potrebu da skrije lice. Razapet pedalj prstiju skuplja vjeđe u stegnutu pesnicu, trepavice u suzno zrnevlje. Samo su snovi pronični, Sonja.

Prizemni izlozi razlažu joj odraz u mliječnu sluz. Nište pređašnji sram i lice odvode u nepočin. Sonja vidi kako joj se pút gnoji prašinom i vlagom na hladnom staklenom pokrovu. Mnogo izloga je smrskano, Sonja, ne gledaj u taj sneni zjap. 

 Čovjek zuri u rupu na pločniku. Ćela mu je rumena od studeni, tijelo nad rupom skoreno u čučanj. Sonja utom čuje lavež i skreće pogled ka rupi. Čovjekovo lice mreška se u tromom ritmu, steže kapke u zjenične žaoke. Sonja razmišlja o dubini rupe u srazmjeri sa glasnoćom laveža, u mislima skicirajući podzemni pandemonij. Iza čovjekovih leđa niknu crn rep, a potom se Sonji ukaza ostatak pasjeg tijela, poput jata bubašvaba trkom ispuni ulicu. Par raskršća niže, rep se i dalje klatio oko Sonjinog tijela. Krug se polako sužavao. 

*

 Nije prošlo puno kad je shvatila da ide u pogrešnom smjeru. Na fasadama su se rascvjetale crne modrice. One koje nisu spaljene u zazorje su puštene - ruine uništenih pročelja, raznesena ili udavljena lica. Ulice su svjetlije no prije, jarke oči neba okružene jačmirima. 

Sonja se pita je li zaboravila gdje ide i zarad nemira sebi izmišlja priču o odredištu. Iza prolaza je kvart s neboderima. Duge prozorne vijuge prate haustor kroz katove. Od mulja se jedva vidi cvijeće prislonjeno uz staklo. Lisnatoj ploti stanjeno je meso do trulog crnila. Granitne su latice patvorina mirisa. Staklo se čini sve debljim, ono je Sonjin portal besćuti. Iza ugla čuje se zadah topline. Pogon je uz zgradu smješten u staklen kovčeg. Riđi lim bruji, a Sonja od samoće umišlja ljudske glasove. Prekida je zvono u pun sat. Gleda kako od mjedenog tutnja trepćući izviru sjene iz uskih rovova. Samo se u ponekom prozoru širi luč. Granitni šiljci crnog cvijeća cure niz zidove, kače se o fasadne kratere. Sonja samo čeka da vapno krene mekšati, da se svjetlost iz prozora udahne i povrati u mrak. Ovoga puta se sjeti gdje bi mogla otići. 

*

Iz podruma se uz stepenište uspinju čahure vlage i dima. Niz Sonjino tjeme muzika se razlijeva kao iz oštre jajčane ljuske. Konačno ne čuje svoje korake. Sjeda za sto u ćošku. Opet skriva lice, gura riječi u dlanove i mora ponavljati šta želi naručiti za piće. Razgovori tako skončavaju u banalnostima, minornim i suvišnim riječima. Vidi ih kako se klate, šire se sve dok ne dodirnu oba ruba obzora, sakrivši joj glavu kao crn ćulah. Kroz prozor kvasa snježna kaljuža. Sonja zuri u amorfne žile sve dok ne začuje tup udarac od staklo. Vidi golublja krila kako teturaju blizu njenog lica. Tijelo se smiruje na klupici. Sonja ga sklanja sa večernjeg zraka. Za stolom mu drži svijeću, jagodicama tapka kruto perje. Ubrzo pod njegovim okom vidi lokvu krvi. Voštana svjetlost prekriva ga zlatnim pokrovom. 

Sonja u svom strpljenju zaboravlja šta čeka. Ona prestaje značiti. Zamišlja da je neki drugi dan, neke druge godine i stvari ostaju iste, na Sonju i njen grad spušta se zvjezdana patina. Fantomsko življe utiskuje svoje zube u želatinski zrak. Sonja guta svoj smijeh. Golub izgleda živ ako ga gledaš iz desnog ugla. Čovjek za stolom blizu njenog gotovo je usnio. Na njegovu je licu tišina bez konca, dobro uštimani spokoj. Ruku je u krilu sklopio u gnijezdo. U njegov goli dlan ostavlja goluba da počine.

*

Zubi kiše tuku strehu. Na kraju pomračja vidi se svjetlo. Lepeza lučne crvéni skriva kraj slijepe ulice. Portal se širi u Sonjinim očima. Na njegovom okviru plastična je ljuspa umjesto stakla. U najlonskoj leći zrcali se Sonjino lice, a s druge strane šumi čovječiji glas, želeći joj dobru večer. 

Sonja brižno kroti najlon na vjetru. Čovječuljak sjedi na stolici srasloj u pod. Drvo joj je progledalo, ispljunute graške crvene boje kližu se po podu. Na trenutak, Sonja zamišlja da je čovječuljak dio galerijske izložbe, da nikad ne ustaje s te stolice, koju redovno i uzaludno neko boji u crveno. 

Vlasnik galerije se ipak ustaje i kreće prema Sonji. Dok hoda, nosom bode zrak, pomjerajući glavu poput puževog ticala. Ako promatra njegovu sjenu, Sonja ne vidi ove tikove. Na zidove galerije naslonjena je armaturna mreža, a slike su obješene na nj. Sjene od svega dva reflektora uvlače prostoriju u očište bez žiže. Sonja promatra slike iznad sebe iz male udaljenosti, motivi se gube u mustri boja. Jedna od njih njiše se u pljesnivom ćošku, tačno iza glave ponovno usjedjelog čovjeka. Čini joj se da mu se glava klati zajedno sa slikom, kao da tek u mraku postaje vidljiva. Čovječuljak duboko uzdahne i pušta Sonju da se približi malom ramu. Pod sjenom njenog lica rodi se slika. 

*

Koraci joj se sad gube u svjetlosivom papiru, prateći grafitne poteze. Oči su joj umotane u čvor narisanog lika male balerine pred proscenijem. Skrušeno naslonjena na daske, raspliće baletanke. Odora joj je prosta, a lice blijedo, gotovo prazno. Čisto lice u čistom prostoru. Mimikrija neproničnog. Sonjini se obrazi kao zlatom nadojiše i ona užarenih očiju napusti galeriju. Do nje nema puta, samo obruč blijede vatre. 

16.01.2021.

Citat na drumu

Nije to zemlja za stare, dok mladi
Grle se, i ptice u krošnji romore,
U obilju smrti pljušte vodopadi
Lososa, od skuša vri nadošlo more,
A leto, puno ploti i pernadi
Slavi sve što se začne i rađa i mre;
Bića, sva u čulnoj muzici, su gluha
Za zaveštanja bezvremenog duha.

– W. B. Yeats, “Jedrenje u Vizant”

25.12.2020.

Misao (Šaš)

Glog u džepu kleči na počinku.
Kurjaci u kolo vratove gniječe.
Niz potiljak ti luč kapi, sagorjela.
Šapatom pitke misli udjevam
u snove šašijaste, spone zalud zarivam.
Jer u njima se samo hudi.
I grumenje udiše.
I pukim zrenjem jetka nada rastače,
bez konca.

Džep u šaci kolcem škripi.
Urok s ploti kida se.
Vjeđe pupaju,
ja znam da pod njima opet hujom sramotiš se.
Noćni vihor kuca na tavanska vrata.
Žmireći, vidim sline - klate se.
Krinkom jutro maše nam,
bez konca,
bez konca.

19.12.2020.

Citat na drumu (Levinas o nesanici i bezličnoj svijesti)

In insomnia one can and one cannot say that there is an “I” which cannot manage to fall asleep. The impossibility of escaping wakefulness is something “objective,” independent of my initiative. This impersonality absorbs my consciousness; consciousness is depersonalized. I do not stay awake: “it” stays awake. (…) It is a theme I have found in Maurice Blanchot, even though he does not speak of the “there is”, but of the “neutral” or the “outside”. (…) It is not a matter of “states of the soul,”, but of an end of objectivizing consciousness, a psychological inversion. This is probably the real subject of his novels and stories.

Emmanuel Levinas, Ehtics and Infinity

07.12.2020.

Misao (Dvostruka krinka)

Kužno nebo u čaran čas
puca u daljini.
Zapušene uši vlaga širi.
Zvižduk u se urasta.
Crni svod oblačne jezičke
uvija kao filmsku traku.
Kroz nju u noć cure zvijezde.
Mliječnom patinom
koče svijet.
Kapci su mi kožno kvasje.
Mjehure svjetlosti noćni zrak u njih suče.
Zrim da vrijeme skače u nesvijest,
dok zaborav u meni stenje.

02.12.2020.

Citat na drumu

Na skveru na klupi
Sedi čovek i zove vas kad prodjete
Sa cvikerom u starom sivom odelu
Sedi tu i puši kratku cigaru
I zove vas kad prodjete
Ili vam prosto mahne
Ne treba ga gledati
Ne treba ga slušati
Samo proći
Praviti se da ga ne primećujete
Da ga ne čujete
Ubrzati korak
Ako ga pogledate
Ako ga budete slušali
Zovnuće vas i više ništa i niko
Neće vas moći sprečiti da sednete kraj njega
Onda će početi da vas gleda i da vam se smeši
Vama je strašno teško
Čovek medjutim nastavlja da vam se smeši
Doslovno tako
Što mu se više smešite sve više patite
Strašno
Što više patitite sve mu se vise smešite
Beznadežno
Sedite tako tu
Ne mičući se
Smešeći se na klupi
Tu odmah kraj vas deca se igraju
Prolaznici prolaze
Mirno
Ptice
Napuštaju jedno drvo
Zbog drugog
I vi ostajete tu
Na klupi
A znate a znate
Da više nikada nećete moći da se igrate
Kao ta deca
Znate da više nikada nećete moći da prodjete
Mirno
Kao ti prolaznici
Da više nikada nećete moći da poletite
Napuštajući jedno drvo zbog drugog
Kao ptice.

• Žak Prever, Očaj je sjeo na klupu

08.11.2020.

Citat na drumu

Reči nisu etikete prikačene na stvari koje kao takve postoje nezavisno od njih. Kad čovek piše, on samo to radi. Važnost ovog postupka je takva da ne ostavlja mesta nikakvom drugom iskustvu. U isti mah, ako ja pišem, pišem o nečemu, makar to nešto bilo i pisanje. Da bi pisanje postalo mogućno, ono mora poći od smrti onoga o čemu govori; ali usled te smrti pisanje postaje nemogućno, jer se onda više nema o čemu pisati. Književnost može postati mogućna jedino ukoliko sama sebe učini nemogućnom.

-Cvetan Todorov o paradoksu književnosti, Uvod u fantastičnu književnost

03.11.2020.

Misao (Bez komentara)

Ja ću sada utihnuti
taći se više ne mogu uši
struže im niz školjku
vrenje
tišti sručen srok
riječi ne dolazi izvana

Dići će se magla uz moja ramena
rov gustog zraka
zri u mreni
niko živ čuo nije
kako kriču zubi
balon sline pliva
sobom
nisam trepnuo.

23.10.2020.

Tiho nasilje

Šta je to nestalo u trenutku, nestalo u trenutku praznom - postalo? Vanjina kuća niče u pustoši. Usred krova viri dimnjak. U njemu čami čiopa, a Vanja je vreba iz ognjišta. Tijelo joj je gipko tane, veliko kao cigle u dimnjaku, njenom novom staništu. Vanja broji gnijezda, trebao bi ih spržiti do zime. 

*

Vrijeme stoji mirno u mjestu, a Vanja siječe voće. Nož mu tobože slučajno struže jagodice prstiju, vrijeđa zanoktice. Šake mu sliče amorfnim kožnim izraslinama. Prsti su dugi, uvijeni jezičci. Koža mu je čista i modra, tanka, strogog dodira. Ne gleda šta čini s voćem, ne osjeti nož niti koru kako mu se oko zglobova uvija. Kroz prozor gleda susjednu kuću i nepoznatu žensku priliku kako sjedi u biblioteci. Tijelo joj je poput kuke zakačeno za listove koje steže krilom. Povremeno se klati, opsjednuta zidovima punim knjiga. Kretnje se naglo usporavaju, Vanji njeno lice izgleda kao napukli porculan. Kroz procjep usana počinje govoriti. Vanja očekuje sagovornika na pragu biblioteke, ali kroz portal zjapi samo mračan hodnik. Porculanska maska govori samoj sebi. Njene riječi su hitre, oko njih bjesne zrak i prašina. Vanja promatra ženino lice kako crni u fantomskoj sjeni. Otisak tmine prati joj korake. U nemoći histriona, Vanja poče oponašati ženine pokrete - neka se zli dusi od nje njemu okrenu. Žena sve teže hvata dah, pokušava se udariti u leđa. Utom joj ruka slučajno, sasvim slučajno, presiječe vrat, sudari se s policom i klonu na pod, uplakana. 

Vanju naglo opsjednu osjećaj srama. Po voću pada neonsko svjetlo, izgleda blijedo i bolesno. Čuje čiope u dimnjaku, jede bolesno voće da brže zaspi. U snu čiope kljucaju zidove njegove kuće, sve dok se zidovi ne smekšaju u bijelu rijeku. Dok spava, Vanja ne vidi da reflektor s gradilišta baca crveni krug na ognjište. Svjetlo se u trenu ugasi i neko pokuca na vrata. Časkom nestade ona slučajnost, ispred Vanjinih lijenih kapaka. Gdje je vrijeme bezbolno. Vanja širi nozdrve u slutnji jave, pita se može li suzbiti strah ukoliko povjeruje da je kucanj san. Još jednom spaja trepavice, tjera noć da se sklupča u njegovo tijelo poput kalupa. Dug nokat pišti niz staklo. Vanja ga itekako čuje, zamišlja sitni čiopin kljun pritisnut uz okno. Zna da nije tako. 

Šta to blijedi u njegovom kapku, šta to blijedi?

Probudio se u košnici svjetlaca. Pred njegovim očima sitne bijele žile debljaju, debljaju. Iza vrata stoji starac. Ruke mu uz sraslo tijelo sežu do koljena. Onim dugim noktom gnjavi usne, krvari dok govori. 

-Ja sam došao da pošaljem ovo pismo, ovu kovertu sam htio. Da ode, da ne umre. 

Oreol iza starčevih leđa poče treperiti. Vanji se pred očima rađaju slijepe pjege. Taman je pošao reći starcu da će mu on poslati pismo, kad noćni gost progovori: 

-Pišem pukovniku

Vanji je u guši zavežljaj pljuvačke, treperi od kikota. 

-Pukovniku nema ko da piše - sroči u jednom dahu, tražeći na starčevoj čehri znak tihog odobravanja, kao da je upravo otvorio prolaz u neki tajni svijet. Starčeve nosnice se lešinarski raširiše, svežanj dlaka na glavi mu se napnu u krijestu. Konačno se u punini ukaza crveni oreol iza njegovih leđa. Vanja nevoljko napravi mig i pozva starca unutra. Pomisli koliko stvari u životu radi iz sažaljenja, trebalo bi spaliti, spaliti sve to. Umišljene veze s ljudima, lažne, lažne, lažne iskre smisla, kao talog smole u uhu.

-Oguglao na guguk ptica. Nešto ti guči u tami. 

-Bolje i to nego što s mosta ciči - odvrati Vanja. 

-Da, prošao sam pored gradilišta. Gorda gizdavost je to zdanje. Nešto ti grize u gorčini. 

-Ko je Pukovnik? 

-Ti znaš ko je on - reče starac, podmuklo zaškilji očima, kao da je iz svijeta pred njima iščezla i najmanja slutnja naivnosti. Vanja to primijeti i stvrdnute kapke zaklopi oko dugog nokta, utisnutog na starčevu rasječenu usnu. Krv mu je toliko gusta i lojna, nikako da kapne. 

*

Vrijeme stoji mirno u mjestu, a Vanja siječe voće. Gost voštanim bjelonjačama zuri u  ognjište gdje se ponovo ukazala crven. 

-Ja najviše volim okus trešnje. 

Vanja se još jednoč zavede starčevom igrom riječi. Riječi, sve su riječi dosjetke, a ne zagonetke. 

-Gledali ste film? 

-Nisam, ali ona jeste. 

Vanja je promatrao starca u odrazu prozora osvijetljene kuhinje. Niti jednom nije trepnuo. Nosnice i kosa ostali su mu isti otkad se nakostriješio. Nije bilo svjetla u ženinom prozoru. Vjerovatno je otišla na počinak. 

-Doselila se nedavno. 

-Povela me je sa sobom. Poletna ptica u zaborav zadire. Kljunom kivno kriče i potom zamire… Ja lično ne znam kakav je osjećaj zaborava, ali izgleda da su svi zaboravili pisati Pukovniku. 

-Meni se čini da si zaboravio sve osim Pukovnika. 

-Sve je nestalo u trenutku, nestalo u trenutku živog raspadanja. Ja imam samo ona sjećanja koja su zapisana. Samo riječima - ja postojim.

-Hoću li ja, hoće li ona - hoćemo li ostati u tvom sjećanju. Kako znaš za Okus trešnje?  

-Dopisujem, dopisujem… Dok pište gordo riječi, ti me vidiš radi slova, znakovito biće prizivaš. 

-Šta želiš ti od mene? 

- … Da pošaljem pismo. Prpošan polet, učini da mi se zapis i u ovom svijetu čuje. 

Vanja je istog trena utonuo u muk. Gost nije jeo naranče jer Pukovnik u romanu ne jede naranče. Sjetio se kako na posljednjoj stranici govori svojoj ženi da će njih dvoje ubuduće jesti govna. Nasmijao se u sebi. Taj bi razvoj situacije ipak bio otrcan, a i nije bio spreman šaliti se s čovjekom koji ne trepće. Spava li Pukovnik u romanu? Zaboravio je.  Ali sigurno ne jede naranče. 

-Poslat ćemo pismo ujutro. 

-Ovu kovertu sam htio. Da ode, da ne umre… Ali fali mi pismo. 

-Pa šta je u koverti? 

Vanja se utom posveti starčevim rukama, zaigranim prstima dugih sjena. Cijela mu se krinka tijela izvija u zvjerinji osmijeh. 

-Pismo. Nenapisano. 

-Jer? 

-Kvrge na prstima su mi krikom isklesane. Trebam tebe da mi napišeš pismo. 

-Pa dobro. Ujutro ćemo. 

*

Tog jutra je ognjište ustaklio pastelni, crveni zar. Starac se nepomično gnijezdio na sivom suknu kauča. Po uveloj krijesti mu sunčeve zrake šaraju glavu. Pruža Vanji prazan list papira. Izgleda kao da je bio pod papirom na kom se pisalo - bio je pun tragova utisnutih riječi.

-Piši ovako: "Dragi prijatelju, čitave bi godine morao biti prosinac - čovjeku se čini kao da je od stakla. Ali, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka, taj i dočeka, ko čeka…" 

Starac je postao pokvarena ploča. Doslovno - intonacija i ritam govora su mu svaki put bili identični, riječi su u govoru vaskrsavale. Vanja primijeti da mu misao o pokvarenoj ploči dolazi i vraća se. Probao je staviti tačku na rečenicu, no pisaljka se nije htjela zaustaviti. Kretala se tačno po onim žljebovima slovnih tragova od prije. Iza Vanjinog ramena, muha se dizala i spuštala na jednu te istu krišku naranče. Vanja više nije mogao treptati. 

Strpljivo je čekao da ispuni cijeli list papira. Tačka mora doći. Priča mora skončati, inače nema smisla, inače neukusno sliči životu. Ubrzo je počeo pisati po stolu, s vrhova šaka uvijali su se plamičci tinte. Opet mu se javi misao o tačci. Potom misao o tome da ovako nikada neće završiti pismo. Pukonik je našao čovjeka da mu piše, u bezdanje. Noć je bila izrazito hladna pa se Vanja pita koliko se ptica skupilo u dimnjaku. 

Bird of prey flying high, gently pass on by. Bird of prey flying high, am I going to die? 

Pita se hoće li se i on rasplakati. Čiope su se prije skupljale u stubovima napuštenog mosta, a sada im s gradilišta ostatke gnijezda bacaju po Vanjinoj ulici. 

Glava mu polako kvasa od bremena misli. Stvarnost stoji, a misli se roje. Zapravo, to svijet stoji, a riječi se roje u začaranom krugu - tko čeka, taj i dočeka. Sve bi moglo nestati u trenutku, nestati u trenutku. Oklijeva išta više pitati starca, jer je siguran da su riječi jedini način na koji Pukovnik uhodi stvarnost. Možda i pokreti - bilo koji vid znaka. Vanja ne zna je li moguće da on sam prestane značiti. Nestati, uteći u trenutku, biti zaboravljen. Čak i nakon smrti ti naprave grob - da te označe. Onda si istinski odsutan, onda te znak za vječnost pobijedio. Šta bi se desilo da Vanja nađe Márqueza na polici i suoči gosta sa inim zapisanim sebstvom? Bi li se otvorio vječni portal i usisao Pukovnika natrag u roman? Stvar bi morala biti ipak malo kompleksnija. Sve bi ovo moralo nešto značiti. Vrijeme je da Vanja preuzme lik uhode: 

-Znaš li kako je Joyce riješio stvar sa pijetlom i pismom? 

-Tkočekatajidočekatk… 

-Ne moraš puno čekati, reći ću ti. 

Vanja zna da ovo mora sročiti u času dok se ne počne ponavljati. 

-Kokoš je rašerupala pismo. U Fineagana buđenju. Čiope će doletjeti i uništitipismoznašli… 

*

Prva čiopa sleti na Vanjinu ruku, snažno mahom krila oborivši pisaljku na pod. Druga čiopa uđe kroz dimnjak nešto sporije i poče vući starca za krijestu. Za njom uđe još jedan dio jata. Bivale su sve tromije u letu, kljucale Pukovnikove voštane oči. Vanja je promatrao tu erupciju krila, usporeni snimak pernatog vjetra. 

Jedna od ptica posiječe starčevu usnu, a onaj balon gnojne krvi na njoj puče i poče curiti crno. Vanjina se ruka prestade micati a ptice polako počeše nestajati, vratiše se u kolovrat riječi iz kog su i potekle. Starčevo tijelo izdahnu, kože smežurane u crnoj lokvi. Mastilo uskoro izbrisa svaku riječ pisma. Ostali su samo otisci pisaljke u papiru, znamen prokletstva. 

14.10.2020.

Citat na drumu - Georg Trakl

E l i s


I

Savršen je pokoj ovog zlatnog dana.
Pod starim hrastovima
Pojavljuješ se, Elise, u počivanju kolutastih očiju.
U njihovoj se plaveti zrcali sanak ljubavnika.
Na tvojim ustima
Utihnuše njihovi rumeni uzdasi.
Izvuče ribar teške mreže, podvečer.
Dobar pastir
Svoje stado vodi rubom šume.
O, kako si, Elise, sve svoje dane valjano proveo.
TIho pada
Niz gole zidove plava spokojnost masline,
Zamire mračno pjevanje nekog starca.
U zlatnom čunu, Elise,
Ziba se tvoje srce na pustom nebu.


II

Nježna glazba zvončića bruji u Elisovim grudima
Uvečer,
Dok mu glava u crn jastuk tone.
Plava zvijer
Tiho krvari u guštari trnjaka.
Tu suro stablo u osami čami;
Njegovi plodovi plavi već su pootpadali.
Znamenja i zvijezde
Polako utonu u večernje vode ribnjaka.
Iza brijega već je stigla zima.
Plavi golubovi
Piju noću ledeni znoj
Što oblijeva Elisovo kristalno čelo.
Sveudilj hulji
Samotnik vjetar oko crnih zidina Božjih.


Stariji postovi