People say I'm crazy doing what I'm doing
Well they give me all kinds of warnings to save me from ruin
When I say that I'm o.k. well they look at me kind of strange
Surely you're not happy now you no longer play the game
'Anatomija ljudske destruktivnosti', uvod uvodnog dijela
Sto su generacije novije, to su gore. Doci ce vrijeme kada ce postati tako zle da ce obozavati moc; odabrat ce snagu, a postovanje prema dobroti ce nestati. Na kraju, kada se nitko vise ne bude bunio protiv nedjela ili osjecao stid u prisustvu bijednih, i njih ce Zeus unistiti. Pa ipak, kad bi obicni ljudi ustali i srusili vladare, ni tada ne bi sve bilo izgubljeno.
Tajne.
Sve su to misli. Djela, kao posljedice misli, misli dugih, kratkih, logicnih. Svaka tajna u svijetu u ogledalu biva jednaka Njoj. Sve se vraca na Nju, oni crni puti mijenjaju pravac da bi dosli do Nje. Ona je ta koju misli prizeljkuju, koju istodobno zele i um i srce.
Njene tajne... su mracne.
Skriva ih vjesto. Zapitas li se od koga, moj odgovor ce biti instantan - od same sebe. Shvatio sam da je upleten au paukovu mrezu i da njena moc jeste vjecna i nepobjediva. Ali put njene moci ne vodi do Nje. Pogadjas, on vodi do Tajne. Da, samo jedna tajna njenih misli biva zatocena unutar srca demona koji njome povremeno vlada. Ona trazi pomoc. Potreban nam je Plan. Ne mogu da se ne sjetim vlastitog saznanja o njoj kao Gospodaru Vremena, o njoj kao (ne)prijatelju. Sto skriva u sebi? Da li je poznajem? Ne, ne poznajem je. Nisam to nikada ni zelio. Stvarao sam sliku o njoj, onu sliku sto visi na zidu u galeriji u koju svi, pa i ti i ja vjecno buljimo. Stvaramo tajne o njoj, male tajne koje su jedinstvene za svakog od nas, a ustvari se sve slijevaju u jedan kalup. Taj kalup je nas zivot.
Rekoh ti da je upletena u paukovu mrezu i mada sam mislio da posjeduje moc, njena moc naposljetku posjeduje nju. Ona je marioneta. A bila je Gospodar. Poceo sam razmisljati o djevojci pokraj rijeke. Moram je nazivati ovom besmislenom sintagmom ne bih li ju obavio velom tajni... Stvari su se pocele raspadati. To nije bilo truljenje, vec nesto... poput one zvijeri koja je kruzila oko mene. Danas imam osjecaj da je ona oduvijek bial tu. Kruzi li kruzi. Crna Rijeka nadolazi, moj grkljan je suh. Ne zaboravi, tada smo usli u drugu dimenziju. Ona i ja. Bili smo tako blizu i ja... ja sam dozvolio da nas rastave! Moja znatizelja i, budimo realni, glupost nas je oboje odvela u nepoznato! Ali, sto je najbitnije, razdvojila nas je. Zajedno smo bili neunistivi.
Uredu, ovo se vec sve skupa pretvara u sladunjavu i, dozvolices, cmizdravu pricicu o meni i mojoj sestri, o nasem jedinstvu. Ipak, moram reci jedno: nasa veza nije bila genetska koliko intelektualna. Ha, kako sve shvacas doslovce, kao da je crno prije nego je postalo bijelo.
Bili smo pijuni. Crna je bila kraljica. A kralja nije bilo. Sve je to ipak bila Njena igra. I Njena pravila. Ali ja sam znao da jedno pravilo vrijedi: potrebno je puno crne, da bi od bijele nastala tek siva boja. Ili umjesto boje - Kugla.
Jadna budalo! Toliko zar si naivan da ces povjerovati da te iskreno ucimo najvece i najznacajnije tajne? Uveravam te da onaj koji bude hteo da objasni prema najobicnijem i doslovnom smislu reci ono sto pisu Hermeticki Filozofi, naci ce se uhvacen u spletu lavirinta iz koga nece umeti da se izvuce, a nece imati Arijadninu nit da ga vodi do izlaza.
Gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
Ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suvise
Stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
Moglo je biti proslo stoljece
Kao i jucer
Iza zavjese
Zamisli da brdo slika putuje svemirom
Mozda ne razumijes
Ali
Volim te
Mislis li da si susreo iskonsko Zlo? Mislis li da Zlo uopce postoji? Mislis li da Dobro postoji?
Na neki nacin je lakse odgovoriti na ova pitanja sa pesimisticnog gledista. Zbog cega? Taj odgovor zadrzi za sebe.
Zice pod prstima su svaki cas blago dodirivale moje jagodice, dok sam stvarao muziku svog zivota. Nista drugo nije preostalo. Onda me nesto zasvrbilo na ledjima. Osjetio sam blagi titraj misica i ostar bol. Nisam se smio pomjeriti iz onog 'djavoljeg kruga', ali sam sada vec poceo osjecati gubitak vlastite svjesti i... nesto. Nesto je kruzilo blizu mene, mogao sam osjetiti njegovu energiju. Pitanje roda te zvijeri sada nije ni bitno. Spolovi su, u svijetu u ogledalu, veoma upitni. Ipak, opstanak istog je sve samo ne upitan. Jer tu postoji iskonsko Zlo. TU postoji ONO za sto ljudska rasa nema naziv. Kao sto se ne nazivaju sve kljucne stvari naseg postanka. Kao jednobojna slagalica koju je nemoguce sloziti. E to je svijet. To je svemir. Ali, i slagalica je ljudska kreacija, zar ne? Razmisli malo o tome...
Ja ipak nisam sposoban za ovakvo nesto. Nije to pretpostavka, to je strah. Strah od cega? Strah od vlastitog straha... Novi trzaj. Ovaj put na lijevom laktu. Moja pjesma je prekinuta. Akord izgubljen. Cudno je sto sam u tom trenutku razmisljao o svojoj teznji ka savrsenoscu. Sva postignuca u zivotu sam morao smatrati svrsenima, inace ih nikada ne bih ostvario. Moja zelja i upornost su bile savrsene. Sklopise se dvije dimenzije. Vrijeme i prostor. Poput slagalica. Savrseno. Ali tu, na tom mjestu, vrijeme i prostor nisu bili moji, njihov vlasnik je bila Ona, i mada je eho u Zjenici bio savrsen, Ona je bila gospodar svega. I tako, moja pjesma stade, moj duh zamrije, a velike i teske niti me podigose. Da, ja sam bio marioneta. I receno mi je da igram po pravilima. Ali rekoh sebi da ako postoje pravila, postoji i nacin da ih se prekrsi. Cudno, zasto bas ja, onaj koji je oduvijek imao snazan duh, a postao ga svjestan tek sada. Ova igra je izvan granica inteligencije. Ovdje se radi o poigravanju s umom svakog koji se usudi... Stoga je bolje da ne maris puno za svoje sive stanice.
Iako su ti one prijeko potrebne.
Dozvolite mi utoliko da dam jedan savet svom buducem ili vec sadasnjem citaocu, ukoliko je stvarno melanholican; u delu koje sledi ne treba da cita prognoze i simptome, da se time ne bi uznemirio i na kraju izvukao vise zla nego dobra iz toga, time sto sve sto procita primeni na sebi... kao sto cini vecina melanholika.
R. Bertn, Anatomija Melankolije, Oksford, 1621, Uvod
Hello darkness, my old friend
I've come to talk with you again
Because a vision softly creeping
Left its seeds while I was sleeping
And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence
In restless dreams I walked alone
Narrow streets of cobblestone
'Neath the halo of a street lamp
I turned my collar to the cold and damp
When my eyes were stabbed by the flash of a neon light
That split the night
And touched the sound of silence
And in the naked light I saw
Ten thousand people, maybe more
People talking without speaking
People hearing without listening
People writing songs that voices never share
And no one dared
Disturb the sound of silence
"Fools", said I, "You do not know
Silence like a cancer grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach you"
But my words, like silent raindrops fell
And echoed
In the wells of silence
And the people bowed and prayed
To the neon god they made
And the sign flashed out its warning
In the words that it was forming
And the sign said, "The words of the prophets are written on the subway walls
And tenement halls"
And whispered in the sounds of silence
Postoji jedno telo koje obuhvata celinu sveta, i daje ti ga u obliku kruga jer je takav oblik onoga sto je Sve... Zamisli sada da se u krugu ovoga tela nalazi 36 dekana, u centru izmedju opsteg kruga i zodijackog kruga, razdvajajuci ova dva kruga i ogranicavajuci zodijak da tako kazemo, buduci da ih planete prenose duz samog zodijaka. Promena vladara, podizanje gradova, beda, kuga, morska oseka, zemljotres, svega toga ne bi bilo da nije uticaja dekana...
Moje tijelo zove sunce
isibaj me svjetlom
ispuni sav mrak
predajem se
izgorenu kozu vjetar
odmotava sa mene
svaka toplina uvijek ima
ima svoju cijenu
prstima kroz plamene kose
moj nautilus dubine
izranja na povrsinu
sve turbine placu
Podijelio bih s tobom
progutano sunce
budi mirna
samo suti
dok te ljubim pokrij oci
misli na onog kojeg volis
